KANONI SINODE IZ DORDRECHTA

(1618. i 1619.)

Tisak:

Grafika, Osijek

ISBN: 978-953-6865-20-8 (Kršćanski centar «Dobroga Pastira», Osijek)

CIP (kod zajedničkih izdanja potrebno je ishodovati 2 CIP broja, jedan hrvatski i jedan srpski).

Reformirana ili, kako se još naziva, kalvinistička teologija, znakovita je po nauku o predestinaciji odnosno predodređenju. Termin kalvinizam, dakle, obilježava teološki nauk o predestinaciji koji je definirao francuski reformator Jean Calvin (1509. – 1564.) i posebno ga naglasio u svojim djelima, poput Institucija, te u novozavjetnim komentarima – premda on nije prvi koji ga je naučavao. Nauk o predestinaciji naučavao je i Augustin, kao i reformatori, Luther i Zwingli. Jedno od glavnih načela Calvinova nauka bilo je Soli Deo gloria („Samo Bogu slava", tj., „Slava pripada samo Bogu"). Calvin je, dakle, isticao suverenost Božju. Upravo je u svojoj suverenoj vladavini Bog od vječnosti predodredio one koji će biti djeca i nasljednici nebeskoga kraljevstva. Bog je onaj koji ima pravo i postupa suvereno i po pitanju vječnoga spasenja. Po Calvinu: "...ako je Njemu (Bogu) po volji uništiti čovječanstvo, ima pravo na to, a oni koje je spasio od uništenja mogu na to gledati kao na suverenu Božju dobrotu."

Izabranici su, po Calvinu, primatelji Božje milosti, a odbačenici su primatelji Božjega gnjeva, odnosno Njegove pravednosti. U Uputama u vjeru Calvin će reći: “Istina je da evanđelje zove sve ljude da sudjeluju u Kristu, ali neki, zaslijepljeni i otvrdnuti nevjerom, preziru tu jedinstvenu milost. Naposljetku samo vjernici mogu uživati u Kristu; oni ga primaju jer je poslan njima; oni ga ne odbacuju kada im je dan, već ga slijede kada ih On pozove.” Calvin dakle smatra da oni koji Krista slijede, odnosno koji se odazivaju na Kristov poziv, potvrđuju time da su izabrani. Svi su pozvani, odazivaju se samo izabrani.

Nauk o predestinaciji definiran je u Belgijskom vjeroispovijedanju (lat. Confessio Belgica) koje je postalo temeljnim vjeroispovijedanjem reformiranih crkava u Nizozemskoj. Belgijsko vjeroispovijedanje objavljeno je 1561. godine i nazvano je belgijskim jer je nastalo u južnom Lowlandsu, danas poznatom kao Belgija. Glavni autor ovog vjeroispovijedanja bio je Guido de Bras, pastor Reformirane crkve u Nizozemskoj, koji je kao mučenik umro 1567. godine. Drugo po važnosti službeno vjeroispovijedanje reformiranih crkava jest Heidelberški katekizam, tiskan 1563. godine. Taj je katekizam podijeljen na 52 nedjelje, s 129 pitanja i odgovora (u mnogim reformiranim crkvama uobičajeno je nedjeljom poslije podne propovijedati na temelju pitanjâ i odgovorâ iz katekizma). Autori su mu Zacharias Ursinus, profesor na Heidelberškom sveučilištu i Caspar Olevianus, gradski propovjednik. Heidelberški katekizam nije imao primarni cilj baviti se pitanjem predodređenja odnosno božanskoga izbora, već je nastao u težnji za pomirenjem različitih shvaćanja luterana i reformiranih glede nauka o Večeri Gospodnjoj. U pitanjima i odgovorima 1, 21, 32, 53, 56, 57, 58, 59 i sl., katekizam ustrajava u shvaćanju spasenja kao Božjega izbora. Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam postali su obvezatnima za pastore i profesore nizozemskih reformiranih crkava. Došlo je, međutim, i do protivnih mišljenja u odnosu na nauk o predestinaciji, odnosno do osporavanja izričaja njegove definicije u narečenim vjeroispovijedanjima. Stoga je Amsterdamski konzistorij zatražio od mladoga teologa Jacobusa Arminiusa (1560. – 1609.), profesora teologije na Sveučilištu u Leidenu, da razmotri pitanja koja su negirala nauk o predestinaciji, te da ospori takav nauk koji bi bio u neskladu s naukom o predestinaciji. Arminius je, međutim, suprotno očekivanjima, prihvatio ovaj protivni nauk. Suprotstavio se kalvinističkim teološkim stavovima, posebice nauku o bezuvjetnoj predestinaciji, te stao objavljivati brojna djela argumentirajući svoj novi teološki pravac. Iscrpljen teološkim rasprama, umro je 19. listopada 1609. godine. Nakon Arminiusove smrti njegovo su učenje sistematizirali Simon Episcopus (1583. – 1643.) i Jan Uytenbogaert (1577. – 1644.) u dokumentu Remonstrantia iz 1610. godine (po njemu su se pristalice ovoga dokumenta nazivali i remonstranti). Dokument je naglašavao pet točaka: 1. Bog je odredio da u Kristu spasi one koji vjeruju u njegova Sina; 2. Krist je umro za sve ljude, a ne samo za izabrane; spasenje je u načelu moguće svakome; 3. čovjek ne može sam doći k Bogu bez djelovanja milosti, no, 4. toj se milosti čovjek može suprotstaviti. 5. Moguće je «otpasti od milosti». Arminijanci, predvođeni Simonom Episcopusom, pokušali su obraniti svoje stavove na reformiranoj sinodi u Dordrechtu u Nizozemskoj. Sinoda je započela 13. studenog 1618. godine, a zaključena 28. svibnja 1619. godine. Održavala se u dordrechtskoj «velikoj crkvi» a okupila je jedanest predstavnika staleške skupštine, pet profesora, trideset i tri pastora, šesnaest prezbitera imenovanih od strane pokrajinskih sinoda, te dvadeset osam stranih izaslanika, predstavnika nacionalnih reformiranih crkava. Sinoda je dakle imala međunarodni karakter.

Na toj je sinodi arminijanizam osuđen, a u Kanonima iz Dordrechta, koji su službeni dokument sinode u Dordrechtu, definirano je sljedećih pet točaka: 1. Potpuna iskvarenost ljudska (čovjek je nesposoban sam postići spasenje zbog svoje grešnosti koja ga čini potpuno iskvarenim); 2. Bezuvjetan izbor (izbor/predodređenje nije ničim uvjetovano, već je jednostavno stvar Božje suverene odluke); 3. Ograničeno pomirenje (pomirenje između Boga i čovjeka ograničeno je samo na one koje je Bog izabrao i nema karakter univerzalnog/sveopćeg pomirenja – Krist je umro samo za izabrane); 4. Neodoljiva milost (Izabrani se ne mogu suprotstaviti Božjoj milosti); Ustrajnost svetih (Sveti ne mogu izgubiti spasenje odnosno otpasti od milosti).

Sinoda je također, nakon temeljite revizije, prihvatila i Belgijsko vjeroispovijedanje iz 1561. godine. Crkve koje su prihvaćale Belgijsko vjeroispovijedanje nazivale su se, u skladu s njim, „belgijskim" crkvama. To je razlog da se u predgovoru kanonâ spominju belgijske crkve.

Kanoni dakle imaju poseban značaj, jer pravno «prosuđuju» arminijanizam nastojeći istodobno ukazati na ispravno vjerovanje te osuditi zablude.

Ovih pet točaka, poznatih i kao pet točaka kalvinizma, predstavljeni su u određenoj teološkoj literaturi akronimom TULIP (po početnim slovima engleskih riječi kojima započinje svaka od točaka).

Uz Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam, Kanoni iz Dorta postali su službenim vjeroispovijedanjem Nizozemske crkve. Ova tri dokumenta priznata su danas od strane određenih reformiranih denominacija kao temeljna vjeroispovijedanja njihova nauka, a nazivaju ih i Tri forme jedinstva.

Kalvinizam i arminijanizam nastavili su međusobno suprotstavljati sve do naših dana. Arminijanizam je našao svoga vatrenog zagovornika u Johnu Wesleyu (1703. – 1791.), osnivaču metodizma. Arminijanska shvaćanja danas prihvaćaju, pored spomenutih metodista i pentekostalci, adventisti, pojedine baptističke ckve i drugi, dok je kalvinizam zastupljen u većini reformiranih odnosno prezbiterijanskih crkava, kao i u pojedinim baptističkim i drugim crkvama.

Dr. sc. Jasmin Milić

Senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj

i

Profesor Teološkog fakulteta – Novi Sad u Novom Sadu

Dana 6. svibnja 1619. proglašena je prosudba nacionalne sinode reformiranih belgijskih crkava, održane u Dordrechtu godine 1618. i 1619., na kojoj su prisustvovali veoma brojni znameniti teolozi reformiranih crkava Velike Britanije, Njemačke, Francuske, o pet prijepornih poglavlja nauka u belgijskim crkvama.

što ga prosuđuje i izlaže u nekoliko članaka sinoda u Dordrechtu, koja je slaže s Riječju Božjom, te kako je ono u reformiranim crkvama do ovog časa prihvaćeno.

Prvo poglavlje nauka, o božanskom predodređenju

I.

Budući da su svi ljudi sagriješili po Adamu i krivi su za prokletstvo i vječnu smrt, Bog ne bi učinio krivo nikome, da je htio ostaviti cijeli ljudski rod u grijehu i u prokletstvu, i da ga je htio osuditi zbog grijeha, prema riječima apostola: „A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom … Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja“ (Rim 3, 19.23) i još „Jer plaća je grijeha smrt" (Rim 6, 23).

II.

Ali ljubav se Božja očitovala u tome da je Bog Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (1 Iv 4, 9; Iv 3,16).

III.

Sada, da privede ljude k vjeri Bog u svojoj dobrohotnosti šalje glasnike ove radosne poruke k onima koje je on izabrao, i kad to on hoće, da se ljudi, pomoću službe ovih potonjih, pozovu na pokajanje i na vjeru u Isusa Krista raspetoga. „Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga o kome nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra" (Rim 10, 14-15).

IV.

Oni koji ne vjeruju u ovo evanđelje ostaju pod srdžbom Božjom, ali oni koji ga primaju i prihvaćaju Spasitelja Isusa s pravom i živom vjerom, on ih oslobađa od srdžbe Božje i od propasti, te postaju dionicima vječnoga života.

V.

Razlog ili krivnja ove nevjernosti, kao i svih drugih grijeha nipošto nije u Bogu, već prebiva u čovjeku. Ipak, vjera u Isusa Krista, i spasenje po njemu, besplatni su dar Božji, kako stoji pisano: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!“ (Ef 2, 8) i još: „Jer vama je dana milost: "za Krista", ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti" (Fil 1, 29).

VI.

To, što s obzirom na činjenicu da Bog u vremenu daje vjeru nekima, a istu ne daje drugima, proizlazi od njegove vječne odredbe. Gospodin govori i čini takve stvari, što ih „obznanjuje odvijeka" (Dj 15, 18; Ef 1, 11). Prema toj odluci Bog omekšava milošću svojom srca izabranih, kolikogod bila tvrda, i djeluje na njih da povjeruju; ali svojom ispravnom prosudbom ostavlja one koji nisu izabrani u njihovoj zloći i tvrdoći. I ovdje nam sebe samu ponajviše razotkriva duboka, milosrdna i isto tako pravedna razlika među ljudima koji su jednako tako bili izgubljeni; ili ona odredba o izabranju ili propasti objavljena u Božjoj riječi. Odredba, naime, da i pokvareni, nečisti i kolebljivci preokreću svoju propast, što svetim i pobožnim dušama pruža neizrecivu utjehu.

VII.

Osim toga, izbor je i nepromjenjivi Božji naum i odluka, prema kojima, prije no što su bili postavljeni temelji svijeta od cijeloga ljudskoga roda, koje je radi svoje krivnje od svoje prvotne neporočnosti upalo u grijeh i propast, po najslobodnijem pristanku njegove volje, radi čiste milosti, izabrao je određeni broj ljudi, niti boljih niti više dostojnih nego što su bili drugi, dapače, koji su se isto tako i sami nalazili u jednoj te istoj bijedi s drugima, na spasenje u Kristu. Istoga Krista Bog je također od vječnosti postavio Posrednikom i glavom sviju izabranih, i temeljem spasenja. Još ih je sa svim tim Bog odlučio predati Kristu da ih spasi, i da ih pozove i djelotvorno povuče na zajedništvo s njim (Kristom op. prev.) pomoću svoje riječi i svoga Duha. Nadalje, da im dadne pravu vjeru u njega, da ih opravda i da ih posveti, i nakon što ih je snažno očuvao u zajedništvu Sina svoga odlučio ih je napokon proslaviti, kao dokaz svoga milosrđa, i na hvalu božanskih dobročinstava i bogatstva svoje milosti i slave, kako je pisano: „U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome“ (Ef 1, 5-6). „Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi" (Rim 8, 30).

VIII.

Ovaj izbor nije raznovrstan, samo je jedan te isti izbor za sve one koji će biti spašeni u Starome i u Novome zavjetu, pretpostavivši da baš Pismo propovijeda o samo jednom pristanku, naumu i procjeni Božje volje, pomoću koje nas je izabrao od vijeka, kako na milost tako i na slavu, na spasenje kao i na put spasenja koji nam je pripravio da po njemu hodimo.

IX.

Ovaj pak isti izbor nije sigurno učinjen s obzirom na predviđenu vjeru, i na poslušnost vjeri, na svetost ili na bilo koju drugu odliku ili duševno raspoloženje, što se prethodno traže kao uzrok ili uvjet od čovjeka koji bi imao biti izabran. Već naprotiv, da vjeruje i bude poslušan vjeri svetosti, itd. … I zbog toga izbor je izvor svakoga spasenjskog dobra, iz njega izviru vjera, svetost i svi drugi spasenjski darovi, napokon i sam vječni život, poput plodova i njihovih učinaka, prema onim riječima apostola: „Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta (ne zbog toga što smo bili nego) da budemo sveti i bez mane pred njim" (Ef 1, 4).

X.

Razlog ovomu milosnom izboru jedino je volja Božja. Taj se uzrok ne bi sastojao u tome da bi on izabrao neki uvjet za spasenje, kakva svojstva ili ljudske radnje između svih onih mogućih. Već se on sastojao u tome, da je iz običnoga mnoštva grešnika sebi uzeo kao posebne baštinike jedan određeni broj osoba, prema onome kako stoji pisano: „Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo – da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva – rečeno joj je (tj. Rebeki): Stariji će služiti mlađemu, kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu“ (Rim 9, 11-13). I k tomu još: „ te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni" (Dj 13, 48).

XI.

A budući da je sam Bog nadasve mudar, nepromjenjiv, sveznajući i svemogući: tako se izabranje ne može niti dokinuti, niti promijeniti, niti opozvati, niti poništiti, a izabrani se ne mogu odbaciti niti se njihov broj može smanjiti.

XII.

Izabrani u svoje vrijeme bivaju sigurnima u ovo vječno i nepromjenjivo izabranje, premda po različitim stupnjevima i u nejednakoj mjeri. Ali to ne biva tako da se znatiželjno pretresaju tajne i dubine Božje, nego da u sebi samima s duhovnom radošću i svetom srećom postanemo svjesni i pazimo na sigurne plodove izabranja, prepoznate u Božjoj riječi, kao što su prava vjera u Isusa Krista, sinovski strah od Boga, žalost zbog grijeha prema Bogu, glad i žeđ za pravednošću, itd. …

XIII.

Od saznanja i sigurnosti da su izabrani, Božji sinovi izvlače iz dana u dan još jedan veći motiv da se ponize pred Bogom, da se klanjaju pred neizmjernim njegovim milosrđem, da se sami čiste, te da svim žarom ljube onoga koji ih je prije nego li oni njega toliko ljubio. Jao stoga ako se oni, kad znaju za ovaj nauk i o njemu razmatraju, ili tjelesno sigurni, još više zalijene i zanemare slijediti zapovijedi Božje. I upravo to što se obično događa, radi ispravnog Božjeg nahođenja, da oni koji o milosti izabranja ili nesmotreno nagađaju, ili budalasto i neobuzdano brbljaju, ne prihvaćaju hoditi putem izabranih.

XIV.

Budući da su ovaj nauk o božanskome izabranju, prema mudrom Božjem mnijenju, propovijedali proroci, sam Isus Krist kao i apostoli, jednako u Starom kao i u Novom zavjetu, te je nakon toga bio zapisan u Svetim pismima, tako i danas u Božjoj Crkvi, kojoj je on posebno namijenjen, mora biti objavljen i to s duhom razlučivanja, vjernički i sveto, u svoje vrijeme i na svojem mjestu, a da se pritom otkloni svako znatiželjno propitivanje o putovima suverenoga Boga: i to sve na slavu svetoga Imena Božjega i za živu utjehu istoga naroda.

XV.

Uostalom, Sveto pismo nam toliko više osvjetljuje i preporučuje ovu vječnu i nezasluženu milost našega izabranja kad ne samo svjedoči da nisu svi ljudi izabrani, nego da neki i nisu izabrani, ili da neće biti sudionici vječnoga Božjega izabranja: to jest oni koje je Bog, prema svojem slobodnome htijenju, posve ispravnom, besprijekornom i nepromjenjivom, pustio da ostanu u zajedničkoj bijedi, u koju su se strmoglavili zbog vlastite krivnje, niti da im dadne vjeru koja spašava, niti milost obraćenja, već ih je odbacio prepustivši ih njihovim putovima i ostavio ih pod pravednom kaznom, i napokon odlučio ih je osuditi i vječno ih kazniti, ne samo zbog njihove nevjernosti, već i zbog svih njihovih grijeha, a to sve da se očituje njegova pravednost. A to je odredba o odbacivanju, koja Boga ne čini ni na koji način autorom grijeha (a što se ne može ni pomisliti, a da se pritom ne huli), nego ga pokazuje sucem kojega se valja bojati, besprijekornim i pravednim, a također i osvetnikom grijeha.

XVI.

Oni koji još u sebi samima ne osjećaju živu vjeru u Isusa Krista ili potpuno pouzdanje koje dolazi iz srca, mir savjesti, nastojanje i težnju prema sinovskoj poslušnosti i proslavljanje u Bogu posredstvom Kristovim, ali koji ipak upotrebljavaju sredstva s kojima je Bog obećao da će ove stvari ostvariti u nama, takvi ne trebaju gubiti smjelosti kad čuju da se govori o odbačenju, niti da se svrstaju među odbačene. Moraju umjesto toga brižljivo ustrajati da se koriste onim sredstvima, i žarko priželjkuju trenutak kad će doći izobilna milost i očekivati je ponizno i s dužnim poštovanjem. Još se manje imaju plašiti nauka o odbačenju oni, koji se također žele ozbiljno obratiti Bogu, jedino se njemu svidjeti i osloboditi se smrtnoga tijela, pa iako unatoč tomu ne mogu ići naprijed onako kako bi oni htjeli na svojem putu pobožnosti i vjere, jer je to obećao milosrdni Bog, koji neće ugasiti stijenj što tinja niti će slomiti napuknutu trsku. Ali ovoga se nauka s pravom imaju bojati oni koji su zapostavili Boga i Spasitelja Isusa Krista i koji su se potpuno prepustili brigama u ovome svijetu i predali se tjelesnim požudama – dokle god se ne obrate Bogu.

XVII.

I budući da imamo prosuđivati o volji Božjoj posredstvom njegove Riječi koja svjedoči da su djeca vjernika sveta, sigurno ne po svojoj naravi, već pomoću nezasluženog saveza u koji su uključena sa svojim roditeljima, pa zato roditelji koji se Boga boje ne moraju su- mnjati u izabranje i spasenje svoje djece, koju Bog poziva iz ovoga života u vrijeme njihova djetinjstva.

XVIII.

Ako tkogod mrmlja protiv ovog nezasluženog izabranja i protiv strogosti pravedne osude, mi mu suprotstavljamo ono što kaže apostol: „Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom?“ (Rim 9, 20), i ono što kaže naš Spasitelj: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ (Mt 20, 5). A što se nas tiče koji vjernički štujemo ove tajne, kličemo s apostolom: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo?Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen" (Rim 11, 33-36).

Odbacivanje zabluda

I.

Koji naučavaju: „da je volja Božja da se spase svi koji budu vjerovali i koji budu ustrajali u vjeri i poslušnosti vjere, jest potpuna i cjelovita odluka o izabranju na spasenje i da ništa drugo nije objavljeno u riječi Božjoj s obzirom na ovu odluku." Uistinu, oni varaju priprosti puk i očito se protive Svetom pismu koje tvrdi da Bog ne samo želi spasiti one koji budu vjerovali, već također i neke od onih osoba koje je, od vijeka, izabrao i kojima je, u određeno vrijeme, prije nego drugima podario vjeru u Krista i ustrajnost, kako stoji pisano: „Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao" (Iv 17, 6), i još: „Povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni“ (Dj 13, 48), i zatim: „Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti" (Ef 1, 4).

II.

Koji naučavaju: „da je izabranje na vječni život raznovrsno: jedno opće i neodređeno, drugo posebno i određeno, a ovo je opet izabranje ili nepotpuno, opozivo, ne trajno, ili uvjetovano: ili potpuno, neopozivo, trajno, ili apsolutno." Ili, „povrh toga jedno je izabranje na vjeru, drugo pak izabranje na spasenje, tako da bi izabranje na vjeru koja opravdava moglo biti i bez trajnoga izabranja." Sve ovo je izmišljotina ljudskoga uma, koja je nastala izvan Svetoga pisma i koja izopačuje nauk o izabranju i raskida ovu zlatnu kariku spasenja: „Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi" (Rim 8, 30).

III.

Koji naučavaju: „da se Božja volja i odluka, što ih Pismo spominje u nauku o izabranju, ne sastoji u tome, što bi Bog neke određene ljude bio izabrao prije drugih, već u tome, što Bog između svih mogućih uvjeta (među kojima su i djela zakona) ili iz vrijednosti svih stvari izabire onaj čin vjere, u sebi neznatan, i nesavršenu poslušnost vjere smatra uvjetom za spasenje, što ga milosno želi prosuđivati dostojnim nagrade vječnoga života." Ovom se naime opasnom zabludom volja Božja i Kristova zasluga toliko oslabljuju, a ljudi se odvraćaju beskorisnim pitanjima o istinitosti nezasluženog opravdanja i prostodušnosti Pisama; a ona se apostolova izjava pokazuje lažnom: „Bog koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih“ (2 Tim 1, 9).

IV.

Koji naučavaju: „da se u izabranju na vjeru, tu prvo potražuje ovaj uvjet: da se naime čovjek ispravno služi naravnim svjetlom, da bi čovjek bio čestit, skroman, ponizan i raspoložen za vječni život, kao da bi na neki način, izbor ovisio o ovim stvarima." Zbog toga se to približava Pelagijevom mišljenju i kao krivo očito osuđuje apostola koji kaže: „Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.“ (Ef 2, 3-9).

V.

Koji naučavaju: „da je izbor pojedinih osoba za spasenje, nepotpun i ne konačan, bio učinjen na temelju predviđene vjere, urazumljivanja, svetosti i pobožnosti započete ili održane kroz određeno razdoblje. Ali potpuni i trajni izbor bio je učinjen na temelju predviđene i konačne ustrajne vjere, obraćenja, svetosti i pobožnosti: i da se u tom nalazi nezasluženo i evanđeosko dostojanstvo, zbog kojega se netko izabire dostojniji od onoga koji nije odabran, tako da vjera, poslušnost vjere, svetost, pobožnost, i postojanost nisu plodovi ili učinci nepromjenjivog izabranja za slavu, već su to preduvjeti i uzroci bez kojih se izabranje u izabranima ne bi moglo dogoditi; i koji su kao takvi predviđeni kao da su već ispunjeni." To je ono što se protivi svim Pismima, koje na različitim mjestima, jako preporučuju našim ušima i našim srcima tvrdnje kao što su ova ili druge slične: „da bi trajnom ostala odluka o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva" (Rim 9, 11). I dalje: „Povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni“ (Dj 13, 48). „U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti" (Ef 1, 4); „Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas" (Iv 15, 16). „Ako pak po milosti, nije po djelima; (inače milost nije više milost)! (Rim 11, 6). „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga" (1 Iv 4, 10).

VI.

Koji naučavaju: „da nije svako izabranje na spasenje nepromjenjivo, ali da neki izabrani, unatoč svakoj drugoj odredbi Božjoj, mogu propasti i vječno zaglaviti." S ovom tako krupnom zabludom čine Boga promjenjivim i izvrću utjehu vjernika s obzirom na sigurnost njihova izabranja. Oni se također suprotstavljaju Svetome pismu koje uči: „da izabranici ne mogu biti zavedeni" (Mt 24, 24), da „Krist ne gubi one koje mu je dao Otac" (Iv 6, 39); da je Bog one koje je predodredio, pozvao, opravdao, njih je također proslavio (Rim 8, 30).

VII.

Koji naučavaju: „da ne postoji za vrijeme ovoga života nikakav plod nepromjenjivog izabranja na slavu, nikakav osjećaj, nikakva sigurnost, koja bi mogla biti nesigurnom." Osim što je besmisleno zamišljati nesigurnu sigurnost, to se protivi iskustvu svetih, koji se s apostolom osjećaju sretnima zbog svoga izabranja, te slave ovu blagodat Božju, i koji se s učenicima raduju prema upozorenju Isusa Krista zbog toga „što su vam imena zapisana na nebesima" (Lk 1, 20). Ukratko, koji suprotstavljaju svijest svoga izabranja u odnosu prema zapaljenim strijelama đavolskih napasti, pitajući: „Tko će optužiti izabranike Božje?“ (Rim 8, 33).

VIII.

Koji naučavaju: „da Bog nijednog čovjeka jedino iz svoje pravedne volje nije odlučio ostaviti u Adamovu grijehu i u općem stanju grijeha i osude, ili zanemariti čovjeka u priopćavanju milosti potrebne (ne „potrebite“: to bi značilo da milost nešto potrebuje!) za vjeru i za obraćenje." Budući da stoji pisano: „Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće“ (Rim 9, 18). I još: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano" (Mt 13, 11). Isto: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“ (Mt 11, 25-26).

IX.

Koji naučavaju: „da razlog zbog kojega Bog šalje evanđelje jednome narodu radije nego drugom nije samo i jedino volja Božja, nego jer je ovaj narod bolji i dostojniji od onoga kojemu evanđelje nije priopćeno." Tomu se protivi Mojsije, kad ovako govori o narodu Izraelskom: „Evo, Jahvi, Bogu tvome, pripada nebo i nebo nad nebesima, zemlja i sve što je na njoj. Ali Jahvi samo vaši oci omilješe i poslije njih izabrao je vas, potomke njihove, između svih naroda, kako je i danas" (Pnz 10, 14-15). A sam Isus Krist: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili“ (Mt 11, 21).

Johannes Bogermannus, pastor crkve u Leeuwardenu i predsjednik sinode.

Jacobus Rolandus, pastor crkve u Amsterdamu i prisjednik predsjednika.

Hermannus Faukelius, pastor crkve u Middleburgu i prisjednik predsjednika.

Sebastianus Damman, pastor crkve u Zutphenu i sinodski pisar.

Festus Hommius, pastor crkve u Leuvenu (Leidenu) i sinodski pisar.

Iz Velike Britanije.

Georgius biskup iz Llandafa

Johannes Davenantius, prezbiter; doktor i svetog bogoslovlja javni profesor na akademiji u Cambridgeu i ondje predsjednik Kraljičina kolegija.

Samuel Wardus, prezbiter, doktor svetog bogoslovlja, arhiđakon u Tauntonu i prefekt u Sidneyskom kolegiju na Sveučilištu u Cambridgeu.

Thomas Goadus, prezbiter, doktor svetog bogoslovlja, kantor (pjevač) londonske katedralne crkve sv. Pavla.

Gualterus Balcanquallus, Škotlanđanin, prezbiter, bakalaureus svetog bogoslovlja.

Iz izbornoga Palatinata.

Abrahamus Scultetus, doktor svetog bogoslovlja i profesor na akademiji u Heidelbergu.

Pauluas Tossanus, doktor svetog bogoslovlja, i savjetnik u crkvenom senatu donjega Palatinata.

Henricus Altingius, doktor svetog bogoslovlja i profesor na akademiji u Heidelbergu.

Iz Hesena.

Georgius Cruciger, doktor svetog bogoslovlja, profesor i sada rektor akademije u Marburgu.

Paulus Stenius, dvorski propovjednik i profesor svetog bogoslovlja u Kolegiju plemstva, zvanom Adelphicum Mauritianum, u Kasselu.

Daniel Angelocrator, pastor crkve u Marburgu i superintendant obližnjih crkava na Lahnom i Ederom.

Rudolphus Goclenius, Senior. Prvi predšasnik čiste filozofije na akademiji u Marburgu, a sada dekan.

Iz Švicarske.

Joannes Jacobus Breytingerus, pastor crkve u Zürichu.

Marcus Rutimeyerus, doktor svetog bogoslovlja i pastor crkve u Bernu.

Sebastianus Beckius, doktor svetoga bogoslovlja i profesor Novoga zavjeta na akademiji u Bazelu i ondje dekan bogoslovskoga fakulteta.

Solfgangus Mayerus, doktor svetoga bogoslovlja, pastor Crkve u Bazelu.

Johannes Conradus Kochius, pastor crkve u Schaffhausenu.

Od korespondencije iz Werreraua

Johannes Henricus Alstedius, redoviti profesor na slavnoj školi u Nassauique, koja je u Herbornu.

Georgius Fabricius, pastor crkve u Windecku u okrugu (grofoviji) Hanau, i nadzornih obližnjih crkava.

Iz republike i crkve u Ženevi

Johannes Deodatus, pastor crkve u Ženevi i na istoj školi profesor svetoga bogoslovlja.

Theodorus Tronchinus, pastor božanske riječi u crkvi u Ženevi i ondje profesor svetoga bogoslovlja.

Iz republike i crkve u Bremenu

Matthias Martinius, rektor glasovite škole u Bremenu i profesor svetoga bogoslovlja na istoj.

Henricus Isselburg, doktor svetoga bogoslovlja i sluga Isusa Krista na župi Djevice Marije u crkvi u Bremenu, i profesor Novoga zavjeta ondje na školi.

Ludovicus Crocius, doktor svetoga bogoslovlja, pastor župe Sv. Martina u crkvi u Bremenu i ondje na glasovitoj školi profesor Staroga zavjeta i praktične filozofije.

Iz republike i crkve u Emdenu.

Daniel Bernardus Eilshemius, pastor senior crkve u Emdenu.

Ritzius Lucas Grimershemius, pastor crkve u Emdenu.

Belgijski profesori svetoga bogoslovlja.

Johannes Polyander, doktor svetoga bogoslovlja, te profesor na akademiji u Leidenu.

Sibrandus Lubertus, doktor svetoga bogoslovlja i profesor na akademiji u Frieslandu.

Franciscus Gomarus, doktor presvetog bogoslovlja i profesor na akademiji u Groningenu i Emslandu.

Antonius Tysius, profesor svetog bogoslovlja na glasovitoj školi Geldr-Velavica, koja je u Harderwijku u Gelderslandu.

Antonius Walaeus, pastor crkve u Middelburgu i pozvan s glasovite škole ondje među druge teologe na sinodi.

Iz vojvodstva od Gelderlanda i komitata Zutphen.

Guilielmus Stephani, doktor svetog bogoslovlja i pastor crkve u Arnhemu.

Ellardus A Mehen, pastor crkve u Harderwijku.

Johannes Bouillet, pastor crkve u Warnsveldu.

Jacobus Verheyden, senior (starješina) Crkve u Nijmegenu i ondje rektor škole.

Iz južne Nizozemske.

Balthasar Lydius, M. F. pastor Božje Crkve u gradu Dordrechtu.

Henricus Arnoldi, propovjednik u Delftu.

Gisbertus Voetius, pastor crkve u Heusdenu.

Arnoldus Musius ab Holy, predstavnik južne Nizozemske.

Johannes de Laet, senior (starješina) crkve u Leidenu.

Iz sjeverne Nizozemske.

Jacobus Triglandius, pastor crkve u Amsterdamu.

Abrahamus a Doreslaer, pastor crkve u Enkhuizenu.

Samuel Barthodus, pastor crkve u Monnickendamu.

Theodorus Heyngius, senior (starješina) crkve u Amsterdamu.

Dominicus ab Heemskerck, senior (starješina) crkve u Amsterdamu.

Iz Zeelanda.

Godefridus Udemannus, pastor crkve u Zierikzeeu.

Cornelius Regius, pastor crkve u Terneuzenu.

Lambertus de Rycke, pastor crkve u Bergen op Zoomu.

Josias Vosbergius, senior (starješina) crkve u Middelburgu.

Adrianus Hofferus, senator grada u Zierikzeeu i senior (starješina) iste crkve.

Iz provincije Utrecht.

Johannes Dibbezius, pastor u Dodrechtu, izaslanik ortodoksne sinode iz Utrechta.

Arnoldus Oortcampius, pastor crkve u Amersfoorta.

Iz Frieslanda.

Florentius Johannes, sluga Isusa Krista raspetoga u crkvi u Sneeku.

Philippus Danielis Eilshemius, pastor crkve u Harlingenu.

Kempo Harinxma a Donia, senior (starješina) crkve u Leeuwardenu.

Tacitus ab Aysma, senior (starješina) crkve u Buigirtu, Hichtumu i Hartwardtu.

Iz Transisalanije (Overijssela)

Casparus Sibelius, pastor crkve u Deventeru.

Hermannus Wiferdingius, minister (svećenik) evanđelja Kristova u crkvi u Zwolleu.

Hieronymus Vogellius, pastor crkve u Hasseltu, sada izaslanik ortodoksne crkve iz Kampena.

Johannes Langius, propovjednik u Vollenhoofu.

Wilhelmus a Broeckhuysen ten Doerne, kao izaslanik za jednog seniora (starješinu).

Johannes a Lauwick, kao izaslanik za jednog seniora (starješinu).

Iz grada Groningena i Emslanda.

Cornelius Hillenius, sluga Isusa Krista u crkvi u Groningenu.

Georgius Placius, pastor crkve u Appingdamu.

Wolfgangus Agricola, pastor crkve u Bedamu.

Wigboldus Homerus, pastor crkve u Midwoldu.

Egbertus Halbes, senior (starješina) crkve u Groningenu.

Johannes Rufelaert, senior (starješina) crkve u Stedumu. (?)

Iz Drencije (Drenthea).

Themo ab Asscheberg, pastor crkve u Meppelu.

Patroclus Romelingius, pastor crkve u Rhuineu.

Iz belgijskih crkava francuskog jezika (iz crkava Walloona).

Daniel Colonius, pastor crkve u Leidenu, i upravitelj Kolegija Valonaca na akademiji u Leidenu.

Johannes Crucius, pastor crkve u Haarlemu.

Johannes Doucher, pastor crkve iz Vlissingena.

Jeremias de Pours, pastor valonske crkve u Middelburgu.

Everardus Beckerus, senior (starješina) valonske crkve u Middelburgu.

Petrus Pontanus, senior (starješina) crkve u Amsterdamu.

Drugo poglavlje nauka:

Smrt Isusa Krista i otkupljenje ljudi po njoj

I.

Bog nije bio samo neograničeno milosrdan, već također posve pravedan. Sada njegova pravednost iziskuje, (prema onome kako stoji pisano) da naši grijesi, počinjeni protiv njegova beskrajnog veličanstva, budu kažnjeni ne samo s vremenitim kaznama, nego također i vječnim kaznama na tijelu i na duši. Te kazne ne možemo izbjeći ako se tu ne zadovolji pravednosti Božjoj.

II.

Budući da nije u našoj vlastitoj moći dati tu zadovoljštinu, niti se možemo osloboditi srdžbe Božje, Bog nam je u svojem beskrajnome milosrđu dao za Jamca svoga jedinoga Sina, koji se, da bi zadovoljio Božju pravednost za nas, učinio grijehom i prokletstvom na križu za nas, umjesto nas.

III.

Ova smrt Sina Božjega jedina je najsavršenija žrtva i jedina zadovoljština za grijehe, neizmjerne cijene i vrijednosti, koja najobilnije dostaje za ispaštanje grijeha cijeloga svijeta.

IV.

Zato ova smrt ima tako veliku vrijednost i takvo dostojanstvo, ukoliko osoba koja ju je podnijela nije samo pravi čovjek najsavršenije svet, već također jedini Sin Božji, iste vječne i neizmjerne biti s Ocem i Duhom Svetim, kakav je trebao biti naš Spasitelj. A zatim i zbog toga što je njegova smrt bila povezana sa sviješću o srdžbi i Božjem prokletstvu, što smo ih bili zaslužili zbog svojih grijeha.

V.

Uostalom, obećanje je evanđelja: da svatko tko vjeruje u Isusa Krista raspetoga ne propadne, nego da ima život vječni. I to obećanje ima biti ponuđeno svim narodima i svim ljudima, kojima Bog prema svojem htijenju šalje evanđelje, da se ono bez ikakve razlike i bez razlučivanja mora naviještati i izlagati, a s njime i zapovijed da se pokajemo i vjerujemo.

VI.

A što se tiče činjenice, da se mnogi od onih koji su bili pozvani po evanđelju ne kaju, niti vjeruju u Isusa Krista, već propadaju u nevjernosti, to ne biva i ne dolazi radi nesavršenstva ili nedostatnosti žrtve Isusa Krista prikazane na križu, već zbog njihove vlastite krivnje.

VII.

Ma kolikogod bili brojni oni koji uistinu vjeruju i koji su oslobođeni i spašeni od grijeha i od propasti posredstvom smrti Kristove, oni to dobročinstvo postižu, a što se događa samo iz čiste milosti Božje koju Bog nije nikome dužan dati, ali je bila darovana od svake vječnosti u Isusu Kristu.

VIII.

Takvo je bilo najslobodnije mnijenje Boga Oca, a također i dobrohotno htijenje i njegova namjera, da se životvorna i spasonosna učinkovitost predragocjene smrti njegova Sina protegne na sve izabrane, radi davanja njima samima vjere koja opravdava te da ih se pomoću nje neodoljivo privuče spasenju. Drukčije rečeno, Bog je htio da bi Isus Krist, pomoću krvi na križu (s kojom je potvrdio novi Savez), djelotvorno otkupio između svakog naroda, svake nacije i svakoga jezika, sve one - i samo one - koji su od svake vječnosti bili izabrani za spasenje i koji su mu bili dani od Oca. I to vjerom (koju im je priskrbio svojom smrću, kao i druge spasonosne darove Duha Svetoga), da ih on očisti svojom krvlju od svakog grijeha, bilo iskonskoga, bilo onih sadašnjih, počinjenih bilo prije bilo nakon što su primili vjeru. I da bi ih on očuvao vjerno sve do kraja, i da bi ih napokon učinio da se pojave pred njim proslavljeni, bez ikakve mrlje i ljage grijeha.

IX.

Ovo mnijenje, proizašlo od vječne ljubavi Božje prema izabranima, moćno se ispunilo već od početka svijeta sve do sadašnjih vremenâ, budući da su se uzalud odupirali vratima pakla, i dovršit će se i ubuduće. Na taj će način izabrani biti u pravo vrijeme ujedinjeni u jedan jedini narod, i bit će uvijek jedna crkva vjernika utemeljena na krvi Isusa Krista. Ova će crkva postojano ljubiti svoga Spasitelja koji je za nju, kao zaručnik za svoju zaručnicu, dao svoj život na križu, ustrajno će je ljubiti, i proslavit će je bilo ovdje bilo do u cijelu vječnost.

Odbacivanje zabluda

Nakon što je izložila pravovjeran (ortodoksni) nauk, sinoda odbacuje zablude onih:

I.

Koji naučavaju: „da je Bog Otac bio odredio svoga Sina na smrt križa bez ikakvog određenog i unaprijed utvrđenog nauma da bi spasio nekoga poimence, tako da bi potreba, korist i dostojanstvo svega onog što nam je smrt Isusa Krista pribavila, mogli biti i svojim brojem savršeni, potpuni i cjeloviti, premda postignuto otkupljenje na neku posebnu osobu nikada nije bilo stvarno primijenjeno." Ova tvrdnja je uvredljiva za mudrost Boga Oca te za zaslugu Isusa Krista, a protivi se Svetome pismu. Zbog toga govori Spasitelj: „Život svoj polažem za svoje ovce … i ja ih poznajem“ (Iv 10, 15.27). A prorok Izaija govori o Spasitelju: „Žrtvuje li život svoj za naknadnicu (za grijehe), vidjet će potomstvo, produžit' sebi dane i Jahvina će se volja po njemu ispuniti“ (Iz 53, 10). Ukratko, ovaj nauk izvrće također članak vjere, pomoću kojega vjerujemo u Crkvu.

II.

Koji naučavaju: „da nije bila svrha smrti Isusa Krista da učinkovito potvrdi svojom krvlju novi savez milosti, već da samo stekne Ocu pravo ponovno sklopiti bilo kakav savez s ljudima: bilo milosti, ili djela." To se protivi Svetome pismu koje uči: da je Isus Krist bio učinjen jamcem i posrednikom jednoga boljega, odličnijega saveza (Heb 7, 22) i još: da je samo, nakon što se dogodila njegova smrt, oporuka valjana (Heb 9, 15.17).

III.

Koji naučavaju: „da Krist po svojoj zadovoljštini, nikome nije sigurno zaslužio pravo na samo spasenje i na vjeru, po kojoj bi se ova Kristova zadovoljština bila djelotvorno primijenila na spasenje, ali je ipak Ocu priskrbila mogućnost te potpuno slobodni izbor, da iznova pregovara s ljudima, i da im propisuje nove uvjete, one koji bi on sam htio, a kojih bi ispunjenje ovisilo od čovjekove slobodne volje, i dosljedno tome moglo bi biti, da ih nitko, ili ih svi ispune." Ovi naime previše nisko prosuđuju o smrti Kristovoj, da prvotni plod ili dobročinstvo po njoj pribavljeno nipošto ne priznaju, te Pelagijevu zabludu nanovo prizivaju iz pakla.

IV.

Koji naučavaju: „da ovaj novi nezasluženi savez, koji je Bog Otac sklopio s ljudima po zahvatu smrti Kristove, ne sastoji se u tome da se posredstvom vjere opravdavamo pred Bogom i spašavamo, ukoliko ova prihvaća zaslugu Kristovu, već u činjenici, što Bog, kad je bila dokinuta savršena poslušnost zakonu, promatra samu vjeru i nesavršenu poslušnost vjere kao savršenu poslušnost zakonu i radi čiste milosti smatra je dostojnom da bude nagrađena životom vječnim." Ovi se protive Svetom pismu koje uči: „Opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri" (Rim 3, 24-25). Štoviše, oni uvode, zajedno s neupućenim (bezbožnim) Faustom Sozzinijem, a protiv zajedničkog slaganja svih crkava, jedno novo i nastrano opravdanje čovjeka pred Bogom.

V.

Koji naučavaju: „da su svi ljudi zadobili stanje pomirenja i prihvaćeni su u milost saveza, tako da nitko nije podvrgnut osudi, niti će biti osuđen zbog iskonskoga grijeha, nego da je svima oprošteno te su bez spomenute krivnje grijeha." Ovakvom se mišljenju protivi Sveto pismo koje tvrdi: „Po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi" (Ef 2, 3).

VI.

Koji se koriste razlučivanjem između stečevine (posredstvom Kristove žrtve) i njezine primjene, da jednostavan i neobrazovan narod usiše ovo mišljenje: da je Bog, što se njega tiče, jednako htio saopćiti svim ljudima dobročinstva koja se postižu smrću Kristovom. A što se tiče činjenice, da neki imaju udjela u oproštenju grijeha i vječnome životu, prije nego drugi, takvo razlikovanje ovisi o njihovom proizvoljnom mišljenju, i da se primjenjuje na milost koja je bez razlike ponuđena svima. No, to pak ne ovisi od osobnog dara Božjega milosrđa, koje djelotvorno djeluje u njima, da bi na sebi samima primijenili tu milost prije i više nego drugi. Uistinu ti isti, dok prividno zdravim osjećajem iznose ovakvo razlikovanje, oni pokušavaju narodu ponuditi opasan otrov Pelagijeve misli.

VII.

Koji naučavaju: „da KRIST nije mogao niti trebao umrijeti, niti je umro za one koje je Bog potpuno ljubio i izabrao ih za život vječni, budući da oni nisu imali nikakve potrebe za KRISTOVOM smrću." Zbog toga proturječe apostolu, koji kaže: „Krist me ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2, 20). „Tko će osuditi (izabranike Gospodnje)? Bog je taj koji ih opravdava. Tko će ih osuditi? Krist Isus umrije (naravno, za njih), štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!" (Rim 8, 33-34): štoviše, za njih. A protive se i našem Spasitelju, koji kaže: „Život svoj polažem za svoje ovce“ (Iv 10, 15), i još: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 12-13).

___________________________

Treće i četvrto poglavlje nauka

Pokvarenost čovjekova, njegovo obraćenje Bogu i načini kako se to ostvaruje.

I.

Čovjek je od početka stvoren na sliku Božju. Uživao je u svojem pravom i spasonosnom poznavanju svoga Stvoritelja kao i duhovnih stvari, te pravednosti u svojoj volji i u svojem srcu, u čistoći svih svojih osjećaja, kojima je bio obdaren. Bio je dakle stvoren potpuno svet. Ali budući da se svojom slobodnom voljom udaljio od Boga pod utjecajem đavla, sam je sebe lišio ovih izvrsnih darova. Umjesto njih navukao je nad sebe sljepoću, grozni mrak, ispraznost i pokvarenost rasuđivanja u svom umu, zloću, pobunu i otvrdnuće u svojoj volji i u srcu, kao napokon i nečistoću u svim svojim osjećajima.

II.

Kao što je čovjek bio izopačen poslije svoga pada, tako su to bili i njegovi sinovi koje je rodio, kao pokvaren rodio je pokvarene. Pokvarenost je potekla, prema pravednom Božjem mnijenju, od Adama i izlila se na čitavo njegovo potomstvo (izuzevši Krista), i to ne oponašanjem (kako su to htjeli Pelagijevi sljedbenici), nego zbog razmnožavanja pokvarene naravi.

III.

Svi su ljudi zato začeti u grijehu i rađaju se kao sinovi srdžbe, nesposobni za svako spasonosno djelo, skloni zlu, umrli u grijehu i robovi grijeha. Bez milosti Duha Svetoga koji preporađa, ne žele, niti se mogu vratiti Bogu, niti ispraviti izopačenu narav i niti tu donijeti poboljšanje.

IV.

Istina jest da je nakon pada preživjelo u čovjeku neko prirodno svjetlo. Zahvaljujući tomu, ono čuva neke određene spoznaje o Bogu i prirodnim stvarima, te razlikuje između onoga što je časno i nečasno, i pokazuje neko nastojanje oko kreposti i discipline. Ali nije sigurno da se s ovim prirodnim svjetlom može doći do spasonosne spoznaje Boga niti je moguće njemu se obratiti, jer se čovjek ne koristi ispravno prirodnim i građanskim stvarima, i dapače pokušava na različite načine ugasiti ovo svjetlo, i zadržati ga u nepravdi, i tako dok nešto čini biti bez isprike pred Bogom.

V.

To isto kaže se o svjetlu naravi, o Dekalogu koji je Bog po Mojsiju dao napose Hebrejima. Uistinu, on očituje važnost grijeha, a čovjeka čini da bude sve više uvjeren kako je kriv. Ali ne daje nikakvo sredstvo, niti prenosi ikakvu snagu da se izađe iz ove bijede. I Dekalog, dakle, budući da je onemoćao od tijela, ostavlja prekršitelja pod prokletstvom, a kao posljedica jest to da je nemoguće čovjeku po njemu zadobiti milost spasenja.

VI.

To što ne mogu dakle učiniti niti prirodno svjetlo niti Zakon, Bog to čini po kreposti Duha Svetoga, posredstvom Riječi ili službe pomirenja, to jest po evanđelju koje se odnosi na Mesiju. Evanđeljem se svidjelo Bogu spasiti vjernike bilo u Starom zavjetu bilo u Novome.

VII.

Ovu tajnu svoje volje, Bog je u Starome zavjetu objavio neznatnome broju osoba, ali u Novome zavjetu, kad je inače bila otklonjena svaka neravnopravnost među narodima, on to objavljuje mnogo većem broju osoba. Razlog ovakvom postupanju i oproštenju ne može biti pripisana činjenici da bi neki narod bio dostojniji od drugoga, ili jer bi se bolje služio nego drugi onim prirodnim svjetlom (razuma) što ga posjeduje, već on nalazi svoj izvor u slobodnom htijenju Boga, koji je posve slobodan, kao i u njegovoj ljubavi, koju ljudi nisu zaslužili. Evo zašto oni, kojima je udijeljena tako velika milost, bez obzira na bilo kakvu zaslugu, moraju to priznati poniznim i zahvalnim srcem. Ali drugi, kojima ovakva milost nije učinjena, moraju s apostolom poštovati strogost i pravednost sudova Božjih, a da se to pak nikada ne ispituje s radoznalošću.

VIII.

Ma koliko bili brojni oni koje evanđelje poziva, oni su ozbiljno pozvani. Zbog toga naime Bog pokazuje ozbiljno i uistinu svojom riječju ono što je njemu po volji: dakako, to je da pozvani dolaze k njemu. Također ozbiljno obećava svima koji mu pristupaju i vjeruju, pokoj za duše i život vječni.

IX.

Da mnogi od onih koji su po evanđelju pozvani ne dolaze k Bogu, niti se obraćaju, to nije krivnja niti na evanđelju, niti u Kristu nazočnom po evanđelju, niti Božja, jer Bog ih po evanđelju zove i podjeljuje im različite darove. Ali krivnja je samo u onima koji su pozvani. Neki među njima zbog nemarnosti ne primaju radosno riječ života; drugi je, doduše, primaju ali je ne prihvaćaju u dubini srca te, zbog toga, nakon trenutačne radosti kratkotrajne vjere otpadaju; drugi pak još s bodljama briga te s nasladama ovoga svijeta uguše sjeme Riječi i ne donose ploda, kako nas poučava naš Spasitelj u prispodobi o sijaču (Mt 13).

X.

Činjenica da neki pozvani po službi evanđelja ne dolaze (k Bogu) i ne obraćaju se, ne mora se pripisati čovjeku, kao da bi se on sa svojom slobodnom voljom razlikovao od drugih koji su kao on primili sličnu i dostatnu milost da vjeruju i obrate se (ono što podržava ohola Pelagijeva hereza). To se, međutim, mora pripisati Bogu koji, od činjenice da je svoje izabrao od vječnosti u Kristu, također ih djelotvorno i u prikladno vrijeme poziva, daje im vjeru i pokajanje, a kad ih je oslobodio od moći tame, dovodi ih u Kraljevstvo svoga Sina, da naviještaju snagu Onoga koji ih je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo, i da se ne uznose u sebi samima, već u Gospodinu, kako to apostolsko Sveto pismo svjedoči na mnogim mjestima.

XI.

Štoviše, kad Bog ostvaruje svoje htijenje (volju) u izabranima, ili kad ih istinski obraća, a ne samo bdije da bi im se evanđelje propovijedalo na izvanjski način i snažno osvijetlilo njihovo razumijevanje pomoću Duha Svetoga da ispravno razumiju i razlikuju stvari koje su od Duha Svetoga, ali da se s djelotvornošću ovoga samog Duha preporoditelja prodre sve do u bit (srž) čovjekovu, otvori srce zatvoreno, omekša ono koje je tvrdo, da se obreže ono koje je neobrezano, unese nove vrijednosti u volju i učini da ova volja od mrtve postane živom, od opake dobrom, da se od jogunaste učini poslušnom, od porobljene slobodnom. I on djeluje u ovoj volji i utvrđuje ju, da kao dobro stablo može donositi dobre plodove.

XII.

To je ovaj toliko u Pismima slavljeni preporod, ova obnova, ovo novo stvaranje, ovo ustajanje od mrtvih, ovo oživljavanje koje Bog čini u nama i bez nas. To se ne događa sigurno samo sa slušanjem nauka, ili s moralnim nagovaranjem ili da na bilo koji drugi takav način djeluje, da poslije Božjega djelovanja (s obzirom na njega), u čovjekovoj moći ostaje da se preporodi ili da se ne preporodi, obrati ili ne obrati. Radi se, međutim, o djelovanju potpuno nadnaravnom, veoma snažnom jednako kao i ugodnom i divnom, tajanstvenom i neizrecivom. Prema Pismima (koja su nadahnuta od istog autora ovoga djelovanja), ovo posljednje djelo, s obzirom da nije po ničemu manje, ili niže, od stvaranja ili uskrsnuća od mrtvih, tako da se svi oni, u čijim srcima Bog djeluje na tako predivan način, sigurno, nepogrešivo i učinkovito obnavljaju, i zaista vjeruju. Od tada, Bog ne samo da potiče i pokreće volju već obnovljenu, ali jer je pod djelovanjem Božjim, djeluje i ona sama. Evo zašto se može vrlo dobro reći, da sâm čovjek pomoću iste primljene milosti vjeruje i kaje se.

XIII.

Za vrijeme ovoga zemaljskog života vjernici ne mogu potpuno shvatiti način ovog djelovanja. Oni ipak uživaju svoj mir, jer znaju i osjećaju da pomoću ove Božje milosti vjeruju čitavim srcem i ljube svoga Spasitelja.

XIV.

Vjera je dakle dar Božji, ne po tome što se daje od Boga čovjekovoj slobodnoj volji, nego jer je sama uistinu podijeljena, nadahnuta i ulivena u čovjeka. I još, ne jer bi samo Bog dao moć da se vjeruje, i što bi se dalje očekivalo da se čovjekova volja s time suglasi ili na čin vjerovanja pristane i odobri ga, nego, jer i htjeti vjerovati i stvarno vjerovati u čovjeku čini Onaj, koji djeluje tako da čovjek nešto hoće i čini, i zato sve čini u svima.

XV.

Bog nikome ne duguje ovu milost. Zašto bi dugovao onomu koji nije ništa imao dati kao prvi, da bi mu se vratilo? I što bi on dugovao onomu koji od sebe samoga nema ništa, nema drugo doli grijeh i laž? Onaj tko prima ovu milost, mora dakle vječno zahvaljivati Bogu i upravo je to ono što čini. Onaj koji je ne prima, ili se nikako ne brine za duhovne stvari, i zadovoljava se s onim što je samo njegovo: i jer je bez pameti, hvasta se uzaludno da ima ono što nema. S obzirom na one koji izvanjski ispovijedaju kršćansku vjeru i kaju se zbog svoga života (popravljaju život), valja govoriti o tome samo dobro i tako suditi, prema primjeru apostola, jer nam najintimnija strana srca ostaje skrivena. Za naknadu, za one koji još nisu bili pozvani, valja moliti Boga koji poziva stvari koje nisu kao da već jesu. Nipošto se pak ne treba hvastati prema njima, kao da bi bismo mi sami bili različiti (ugledniji) od njih.

XVI.

Na isti način po kojem čovjek poslije pada nikako nije prestao biti čovjekom, obdaren razumom i voljom, niti je grijeh koji se proširio po cijelome ljudskome rodu dokinuo samu narav ljudskoga roda, nego ju je izopačio i duhovno ubio, tako ova božanska milost preporođenja ne djeluje u ljudima kao u kakvim truplima drveta ili novčićima: ne uništava ni volju ni njezine vlastitosti, niti je prisiljava protiv nje same. Naprotiv, duhovno je oživljuje, ozdravlja, ispravlja i oblikuje milinom, te – da bi tamo gdje su nekoć prevladavali pobuna i otpor tijela – sada snažno počinje vladati pripravna i iskrena poslušnost Duha, u kojemu se sastoji prava duhovna obnova i sloboda naše volje. Pa zato, kad ovaj divni tvorac svakog dobra ne bi djelovao na taj način prema nama, nijednom čovjeku ne bi preostala nada da se od svoga pada podigne slobodnom voljom, koja je po sebi učinila da se on, dok je još bio na nogama, strmoglavi u propast.

XVII.

Kao što ono veoma moćno Božje djelovanje, pomoću kojega on stvara i podržava naš vlastiti naravni život, ne isključuje već traži uporabu sredstava po kojima Bog u svojoj neizmjernoj mudrosti i dobroti želi izvršavati vlastitu moć: tako i ovo spomenuto nadnaravno Božje djelovanje, s kojim nas on preporađa, nipošto ne isključuje niti na bilo koji način izvrće uporabu evanđelja što ga je ovaj veoma mudri Bog odredio da bude sjeme preporoda i hrana našoj duši. Zato, kao apostoli, i učitelji koji su ih slijedili pobožno su poučavali narod o ovoj Božjoj milosti, na Božju slavu a na uzmak svake ljudske oholosti, a da ipak nisu zanemarili održavanje naroda u prakticiranju Riječi, sakramenata i stege, pomoću svetih opomena evanđelja, tako se ni sada još nikad ne događa da si oni koji poučavaju ili se uče u Crkvi sebi ne umišljaju da iskušavaju Boga, tako da rastavljaju stvari koje je Bog, prema svojoj volji, htio čvrsto sjediniti. Budući da nam se milost podjeljuje po nagovorima, pa mi onda spremnije činimo svoju dužnost, time će se više očitovati dobročinstvo Boga, koji djeluje u nama, a njegovo će djelo tada biti još izvrsnije. I tome Bogu, i samo njemu svaka slava, koja se duguje u vijeke vjekova, zbog sredstava kao i njihova spasonosnog ploda i djelotvornosti. Amen.

Odbacivanje zabluda.

Nakon što je izložila pravovjeran nauk, Sinoda odbacuje zablude onih:

I.

Koji naučavaju: „da se uistinu ne može reći da iskonski grijeh po sebi dostaje da sâm osudi čitav ljudski rod, niti da zasluži vremenske i vječne kazne." Tako oni proturječe apostolu, koji tvrdi: „Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... Jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom“ (Rim 5, 12.16) i još: „Jer plaća je grijeha smrt“ (Rim 6, 23).

II.

Koji naučavaju: „da duhovni darovi ili dobri običaji, i kreposti kao što su dobrota, svetost, pravednost, ne mogu postojati u čovjekovoj volji odmah poslije stvaranja i koji se zbog toga nije niti mogao u padu odijeliti od nje (tj. volje)." Budući da ovo proturječi opisu slike Božje koju apostol pruža u Efežanima 4, 24 gdje ona dolazi povezana uz pravednost i svetost, kreposti koje bez ikakve sumnje imaju svoje sjedište u volji.

III.

Koji naučavaju: „da duhovni darovi, unatoč duhovnoj smrti, nisu odijeljeni od čovjekove volje, jer ona nikada nije ni bila pokvarena u sebi, već je samo bila spriječena tamom razumijevanja (uma) i neurednim osjećajima. A kad se uklone ove zapreke, volja može proširiti slobodu koja joj po naravi pripada, to jest, može sama od sebe, ili htjeti i izabirati, ili ne htjeti i ne izabirati ono što joj biva ponuđeno." Ovo je zapravo novo i pogrešno i time samo teži uzvisiti snagê slobodne volje, a protiv tvrdnji proroka Jeremije u 17, 9: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo", i one apostolove: „Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi“ (Ef 2, 3).

IV.

Koji naučavaju: „da nepreporođen čovjek nije potpuno ogrezao u grijehu, ili da je lišen svih sila duhovnog dobra, ali on može gladovati i žeđati za pravednošću i životom, i prikazati Bogu žrtvu skrušenog i skršena Duha, da bude Bogu po volji." Ove se stvari protive očitim svjedočanstvima Svetog pisma: „I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha" (Ef 2, 1.5) i „Čovječje su misli opake od njegova početka“ (Post 8, 21). Osim toga, gladovati i žeđati života i biti oslobođeni od vlastite bijede, prikazati Bogu žrtvu jednog skrušenog srca pripada upravo onima koji su preporođeni (Ps 51, 19), i onima koji su prozvani blaženima (Mt 5, 6).

V.

Koji naučavaju: „da se čovjek iskvaren i tjelesan može veoma dobro služiti općom milošću, onom koja bi prema njima bila naravno svjetlo, ili darovima koji su mu ostali nakon pada, i da s ovom dobrom uporabom može malo-pomalo i stupnjevito postići veću milost, to jest evanđeosku milost, ili spasonosnu, i sámo spasenje. Bog se sa svoje strane pokazuje pripravnim svima objaviti Krista, pretpostavivši da podjeljuje svima dostatnu milost nužnih sredstava za objavu Isusa Krista, za vjeru i za pokajanje." Da je ovo neistinito, a k tome je iskustvo svih vremena, Sveto pismo o tome svjedoči: „Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu. Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi!“ (Ps 147, 19-20). „On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima“ (Dj 14, 16). „Duh Sveti je spriječio (to jest Pavlu i njegovim drugovima) propovijedati riječ u Aziji. Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov“ (Dj 16, 6-7).

VI.

Koji naučavaju: „da u pravome obraćenju čovjeka nije moguće da Bog utisne nova svojstva, navike i nove darove u njegovu volju; i da zato vjera, pomoću koje se prvotno obraćamo, i od koje primamo ime vjernika, nije svojstvo niti dar uliven od Boga, već je to jednostavni čin čovjekov, niti da se drukčije ova vjera može zvati darom, ako ne u odnosu s moći koju čovjek ima da dođe do nje." Ove stvari proturječe Svetim pismima koja svjedoče da BOG ulijeva u naša srca nova svojstva vjere i poslušnosti i čuvstva ljubavi: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce" (Jr 31, 33). „Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo“ (Iz 44, 3). „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 5). Takve su stvari također nepomirljive s trajnom praksom Crkve i s prorokom koji moli ovako: „Obrati me, da se obratim, jer ti si, Jahve, Bog moj" (Jr 31, 18).

VII.

Koji naučavaju: „da milost pomoću koje se obraćamo Bogu nije drugo nego slatko osvjedočenje, ili" (kao to kažu drugi), „da je najotmjeniji način djelovanja u čovjekovu obraćenju i veoma prikladan ljudskoj naravi onaj koji se čini s uvjeravanjima. I da ništa ne priječi milosti, koji oni nazivaju ćudorednom, da učini duhovnim tjelesnog čovjeka. Dapače, da Bog ne postiže drukčije privolu naše volje, doli s ovom vrstom uvjeravanja, i da se djelotvornost božanskog djelovanja sastoji upravo u tome. Naime, pomoću nje Bog pobjeđuje djela Sotone, jer dok Bog obećava vječna dobra, Sotona obećava samo vremenita dobra." Sve ovo je strogo pelagijevsko i protivno cijelome Svetom pismu koje, povrh toga na ovaj način izvodi obraćenje čovjeka, i priznaje jedan drugi, onaj daleko djelotvorniji način djelovanja Duha Svetoga, kako stoji pisano u Ezekielu 36, 26-27: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe." Itd. …

VIII.

Koji naučavaju: „da se u preporodu čovjeka Bog ne koristi silama svoje moći kako bi djelotvorno i bez pogreške čovjekovu volju upravio k vjerovanju i obraćenju, već unatoč svim radnjama milosti što ih Bog upotrebljava da obrati čovjeka, taj čovjek može se ipak tako oprijeti Bogu, a također Duhu Svetome koji je naumio da ga preporodi i koji bi to htio. Osim toga, čovjek odolijeva često do te mjere da sprečava vlastiti preporod, štoviše, da to u vlasti čovjekovoj ostaje, hoće li biti preporođen ili nepreporođen." Sve ovo ne znači ništa drugo do oduzeti Bogu svaku djelotvornost njegove milosti u našem obraćenju i podvrći djelovanje svemogućega Boga čovjekovoj volji. To se protivi onome što uče apostoli: „koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove“ (Ef 1, 19) i „Zato i molimo uvijek za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere“ (2 Sol 1, 11), i još: „Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost“ (2 Pt 1, 3).

IX.

Koji naučavaju: „da su milost i slobodna volja djelomični uzroci, i koji se također natječu na početku obraćenja, te da milost ne uzrokuje niti prethodi učinkovitosti čovjekove volje." To jest, „da Bog djelotvorno ne pomaže volju čovjekovu da se obrati prije no što se čovjekova volja sama od sebe pokrene i odredi". Stara Crkva odavno je osudila ovaj nauk pelagijanaca, s ovim riječima apostola: „Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje" (Rim 9:16). „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7), i još: „Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati" (Fil 2, 13).

___________________________

___________________________

Peto poglavlje nauka: Ustrajnost svetih

I.

Oni koje Bog poziva prema svojem nepromjenjivom naumu u zajedništvo svoga Sina, našega Gospodina Isusa Krista, i preporađa sa svojim Svetim Duhom, on ih uistinu oslobađa od gospodstva i ropstva grijeha za vrijeme ovoga života, ali ne potpuno od tijela i od ovoga grešnoga tijela.

II.

Iz toga vidimo svaki dan tolike grijehe koji potječu od naše slabosti, te najbolja djela svetaca koji nisu nikada bez krivice, što njima trajno daje priliku poniziti se pred Bogom i utjecati se raspetomu Kristu, krotiti uvijek više svoje tijelo s Duhom molitava, i sa svetim vježbama pobožnosti, i uzdisati težeći prema cilju koji je savršenstvo, sve dok oslobođeni ovoga grešnoga tijela oni ne budu kraljevali u nebu s Jaganjcem Božjim.

III.

Zbog onoga što od grijeha ostaje u nama i od iskušenja svijeta i sotone, oni koji su obraćeni ne bi mogli opstati u ovom stanju milosti ako bi bili prepušteni samo svojim silama. Ali Bog je vjeran, milosrdno ih utvrđuje u milosti koju im je jednom udijelio i u istoj ih milosti sve do kraja snažno čuva.

IV.

Unatoč toj Božjoj moći koja ohrabruje i čuva prave vjernike u milosti, i koja je odviše velika da bi je tijelo nadvladalo, Bog, međutim, one koji su se obratili, ipak uvijek ne potiče i vodi tako da se ne bi mogli, zbog vlastite krivnje, u nekim pojedinačnim djelovanjima udaljiti od vodstva milosti ili se dati zavesti požudama tijela, da im se podvrgnu. Zato treba da oni budu stalno budni i da mole kako ne bi upali u napast. Ako pak to ne čine, ne samo da ih može povući tijelo, svijet i Sotona, da počine veoma teške i strahovite grijehe, već katkad bivaju i povučeni po pravednom dopuštenju Božjem. Što dokazuju prilično jasno žalosni padovi Davida, Petra i drugih svetih osoba opisanih u Svetome pismu.

V.

S takvim golemim grijesima oni teško vrijeđaju Boga, zaslužuju smrt i žaloste Duha Svetoga, prekidaju redovni tijek vjere, vrijeđaju teško svoju savjest, a pokatkad se događa da privremeno gube osjećaj za milost, sve dok ih lice Boga Oca iznova ne osvijetli da se s iskrenim pokajanjem vrate na pravi put.

VI.

Budući da je Bog bogat milosrđem, po nepromjenjivom naumu izabranja, nikada potpuno ne uklanja svoga Svetoga Duha, niti u njihovim žalosnim padovima, niti dopušta da padnu do te mjere da izgube milost posinjenja i stanje opravdanja, ili da počine grijeh koji vodi u smrt, to jest protiv Duha Svetoga, niti da oni, kad su potpuno odbačeni od njega, srljaju u vječnu propast.

VII.

U ovim padovima Bog pohranjuje u njima ono svoje besmrtno sjeme, koje je on tu sam položio i pomoću kojega su preporođeni, da se ovo sjeme ne bi propalo niti da bi bilo ugušeno. Uz to ih uistinu obnavlja djelotvorno, sa svojom riječju i sa svojim Duhom, da se pokaju i da im njihovo srce zbog pripuštenih grijeha prema Gospodinu bude ucviljeno, te da raskajanim srcem i vjerom iščekuju i zadobiju oproštenje u krvi Posrednika. Tako će iskusiti ponovno milost Boga koji se pomirio s njima, po vjeri će se klanjati njegovome milosrđu i njegovoj vjernosti, i radit će sada ponovno još žustrije na svojem spasenju sa strahom i trepetom.

VIII.

Tako niti svojim zaslugama niti svojim silama, nego zbog nezasluženog Božjeg milosrđa postižu to da neće potpuno izgubiti vjeru i milost, niti će ostati u svojim zabludama ili propasti. A to, što se njih tiče, ne samo da se lako može dogoditi, već bi se bez daljega dogodilo. No s obzirom na Boga, ovo se ne može dogoditi nikada, jer on svoje mišljenje ne može promijeniti, niti njegovo obećanje može iščeznuti, niti poziv prema njegovom čvrstom naumu može biti opozvan, a niti zasluga, zagovor i zaštita Kristova ne mogu biti poništeni, kao što ni opečaćenje Duhom Svetim može ičim biti osujećeno.

IX.

S obzirom na zaštitu izabranih u pogledu njihova spasenja i na očuvanje pravih vjernika u vjeri, sami vjernici mogu biti sigurni, a to i jesu, prema mjeri svoje vjere, pomoću koje vjeruju sa sigurnošću da jesu i da će ostati uvijek pravi i živi udovi Crkve, i da imaju oproštenje svih svojih grijeha i život vječni.

X.

Zato ipak ova sigurnost ne proizlazi od neke posebne objave mimo ili izvan riječi Božje. Ona proizlazi prije svega od vjere u obećanja Božja koja su opširno objavljena u njegovoj Riječi za našu utjehu, zatim od svjedočanstva Duha Svetoga koji svjedoči našemu duhu da smo sinovi Božji i njegovi baštinici (Rim 8, 16-17). Konačno, od ozbiljnog i svetog traganja i nastojanja za dobrom savješću kao i za dobrim djelima. Ako bi izabranici Božji u ovome svijetu bili lišeni ove čvrste utjehe u pobjedu, koju valja izboriti, i sigurnog zaloga života vječnoga, bili bi najbjedniji među svim ljudima.

XI.

Ali sámo Sveto pismo svjedoči da se vjernici trebaju boriti u ovome životu protiv različitih tjelesnih sumnji, i da kad trebaju podnijeti ozbiljna iskušenja, ne osjećaju baš uvijek ovu potpunu utjehu vjere, niti sigurnost da će ustrajati. Ali Bog, koji je Otac svake utjehe, ne dopušta da budu kušani iznad svojih sila, već im daje, zajedno s kušnjom, mogućnost da se opru i ustraju (1 Kor 10, 13). I u njima, s Duhom Svetim, ponovno užiže sigurnost ustrajnosti.

XII.

Tâ pak sigurnost ustrajnosti, daleko je od toga da prave vjernike učini oholima te da ih učini tjelesno sigurnima, već je naprotiv pravi korijen poniznosti, djetinjeg poštovanja i prave pobožnosti, strpljivosti u svim kušnjama, žarkih molitava, postojanosti pod križem i pod ispovijedanjem istine i jedne temeljite radosti u Bogu. Promatranje ovoga istog dobročinstva jest za njih poticaj na ozbiljno i trajno vršenje zahvalnosti i dobrih djela, kako to pokazuju svjedočanstva Svetog pisma i primjeri svetih.

XIII.

Zato kad povjerenje ustrajnosti počinje oživljavati u onima koji su se digli od svoga pada, to ne rađa u njima niti pretjeranu slobodu, niti nemar u njihovoj pobožnosti, već jednu još veću brigu da pažljivo očuvaju putove Gospodnje, koji su za njih pripravljeni, da po njima hodeći očuvaju sigurnost svoje ustrajnosti. Ako bi oni zloupotrijebili očinsku Božju dobrotu, njegovo bi se dobrohotno lice (čije je promatranje za vjernike slađe od života, a uskraćivanje takvog promatranja gorče od smrti) ponovno udaljilo od njih i oni bi tada zapali u još veće duševne muke.

XIV.

Kako se Bogu svidjelo započeti u nama ovo svoje djelo milosti s propovijedanjem evanđelja, tako ga čuva, nastavlja i dovršava sa slušanjem, s čitanjem, s nagovorima, s prijetnjama, a također i s obećanjima ovog istog evanđelja, kao također i primjenom sakramenata.

XV.

Ovaj nauk o ustrajnosti pravih vjernika i sigurnosti koja se može imati, obilato je objavljen od Boga u njegovoj Riječi i od njega samoga na slavu njegove ljubavi, utisnut u srce vjernika i na utjehu pobožnih duša. On je naime takav da ga tijelo nije sposobno razumjeti. Sotona ga mrzi, svijet mu se smije, neznalice ga i licemjeri zloupotrebljavaju, a zabludjeli duhovi ga pobijaju. No zaručnica Kristova uvijek je taj nauk duboko ljubila i trajno ju je održala kao blago neprocjenjive vrijednosti. Bog će se pobrinuti da tako bude i da se čini dalje, a protiv njega nijedna mudrost nema moći, i nikakva sila ne može prevladati. Ovome jedinome Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetome, neka bude čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

_______________________

Odbacivanje zabluda koje se odnose na nauk o ustrajnosti svetih.

Nakon što je izložila pravovjeran nauk, sinoda odbija zablude onih:

I.

Koji naučavaju: „da ustrajnost pravih vjernika nije učinak izabranja, ili neki dar Božji stečen smrću Isusa Krista, nego da je uvjet novoga Saveza koji čovjek, prije svoga izabranja i svoga opravdanja mora ispuniti" (kako oni sami kažu) „svojom slobodnom voljom“. Naime, Sveto pismo svjedoči da ona potječe od izabranja, a koje se daje izabranima na osnovu smrti, uskrsnuća i zagovora Kristova: „Što Izrael ište, to nije postigao, ali izabrani postigoše. Ostali pak otvrdnuše" (Rim 11, 7). I još: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim 8, 32-35).

II.

Koji naučavaju: „da se Bog sigurno pobrinuo opskrbiti vjernoga čovjeka dostatnim silama da ustraje, i koji je pripravan, i koji je spreman sačuvati ih u njemu ako čini svoju dužnost. Unatoč tome što su uglavljene sve stvari nužne za ustrajnost u vjeri i koje je Bog htio upotrijebiti za očuvanje vjere, one uvijek ovise o čovjekovoj slobodnoj volji, hoće li ustrajati ili neće ustrajati." Ovo mišljenje sadrži očiti pelagijanizam: hoteći da ljudi budu slobodni čini ih svetogrdnima a protiv jednodušnog mišljenja i općeg nauka evanđelja, koje lišava svaki subjekt da se nečim ponosi (hvalisa) i pridaje samoj božanskoj milosti pohvalu za slično dobročinstvo. Osim toga, tome proturječi svjedočanstvo apostola, koji kaže: „On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u Dan Gospodina našega Isusa Krista" (1 Kor 1, 8).

III.

Koji naučavaju: „da pravi vjernici i iznova rođeni mogu ne samo potpuno otpasti od vjere koja opravdava, kao i od milosti i od spasenja, nego još da od nje često otpadaju i vječno propadaju." Ovo mišljenje poništava ne samo milost opravdanja i preporoda, već i trajnu Kristovu zaštitu, dok riječi apostola Pavla kažu: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5, 8-10). I one Ivanove: „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga“ (1 Iv 3, 9). Ovo mišljenje isto tako protuslovi riječima Isusa Krista: „Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“ (Iv 10, 28-29).

IV.

Koji naučavaju: „da pravi vjernici i preporođeni mogu počiniti grijeh koji vodi u smrt, to jest grijeh protiv Duha Svetoga." Uistinu, apostol Ivan, u poglavlju petom svoje Prve poslanice, nakon što je bio naveo u recima 16 i 17, one koji čine grijeh koji vodi u smrt, i zabranio da se moli za njih, dodaju u stihu 18: „Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče."

V.

Koji naučavaju: „da se u ovome životu ne može imati nikakve sigurnosti o budućoj ustrajnosti, bez neke posebne objave." S ovim naukom, vjernici su zapravo lišeni veoma čvrste utjehe koja im je dana u ovome životu, i nanovo se unose nepovjerenje i nesigurna mišljenja Rimske crkve. Sveto pismo iznosi na mnogim mjestima (svuda) ovu sigurnost, i to ne od neke posebne ili izvanredne objave,već od znakova koji su vlastiti sinovima Božjim, kao i od nepromjenjive čvrstoće Božjih obećanja. Prije svega, apostol Pavao kaže: „Ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 39) i apostol Ivan: „I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao" (1 Iv 3, 24).

VI.

Koji naučavaju: „da je nauk koji se odnosi na sigurnost ustrajnosti i spasenja, po sebi i po svojoj naravi, postelja (jastuk) tijela; da je štetan za molitve i bilo koje druge svete vježbe, ali da je naprotiv pohvalna stvar u to sumnjati." Ovo osobe tako pokazuju da zanemaruju djelotvornost božanske milosti i djelovanja Duha Svetoga koji boravi u izabranima. Protive se i apostolu Ivanu, koji tvrdi baš protivno: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3, 2-3). Takve tvrdnje također se opovrgavaju primjerima svetih, bilo u Starome zavjetu, kao i u Novome, koji, premda sigurni za svoju ustrajnost i za svoje spasenje, nikada nisu prestali ustrajno moliti, niti na druge načine vršiti svoju pobožnost.

VII.

Koji naučavaju: „da tu ne postoji nikakva razlika između vremenite (privremene) vjere i one koja opravdava i spašava, osim po samome trajanju." Naime, sam Krist, u Mateju 13, 20 i u sljedećim recima, i u Luki 8, 13 te idućim recima, utvrđuje na očit način trostruku razliku između onih koji vjeruju samo za neko vrijeme i pravih vjernika, kad kaže da prvi primaju sjeme u kamenito tlo, drugi opet u dobru zemlju, ili s dobrim srcem; da prvi nemaju korijena, ali ovi drugi imaju čvrsto korijenje: i da prvi ne donose ploda dok drugi trajno i postojano donose plodove u različitoj mjeri.

VIII.

Koji naučavaju: „da nije besmislena stvar nakon što je prvi preporod čovjeka upropašten, da se čovjek može preporoditi još jednom i čak prilično puta." S ovim naukom niječu u stvarnosti nepokvarljivost Božjega sjemena pomoću kojega se iznova rađamo, i poništavaju svjedočanstvo apostola Petra: „Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva“ (1 Pt 1, 23).

IX.

Koji naučavaju: „da Krist nije nikad molio zbog toga da vjernici nepogrešivo ustraju u vjeri." Protive se samome Kristu, jer je rekao Petru: „Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera" (Lk 22, 32), i Ivanu Evanđelisti, koji tvrdi da Isus nije samo molio za apostole, nego i za sve oni koji će vjerovati u njega, po njihovim riječima: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“ (Iv 17, 11.15).

Zaključak

Evo, dakle, jasnog i sigurnog tumačenja pravovjernog nauka koji se odnosi na pet članaka pretresanih u Belgiji, te s otklonom (odbacivanjem) zabluda s kojima su belgijske crkve bile uznemirivane u ovim vremenima. Sinoda drži da ovo tumačenje potječe od Božje Riječi, i da je sukladno s vjeroispovijedanjima reformiranih crkava. Od toga proizlazi sa svom jasnoćom da su radili protiv svake istine, svake jednakosti i svake ljubavi, oni kojima je to dolikovalo manje nego bilo kom drugom, i koji su htjeli učiniti da narod vjeruje: „da nauk reformiranih crkava koji se odnosi na predestinaciju (na predodređenje) i s njome povezanim poglavljima, po sebi i po svojoj vlastitoj naravi odvraća srca ljudi od svake pobožnosti i vjere: to je postelja (jastuk) tijela i Đavla, Sotonina tvrđava, odakle se svakomu postavljaju klopke, ranjava veliki broj osoba, a mnoge pogađa kopljima na smrt, pod udarcima beznađa: da ovaj nauk čini Boga autorom grijeha, nepravednim bićem, tiraninom, licemjerom; što nije drugo nego interpolirani stoicizam, manihejizam, libertinizam, turcizam: što sam ovaj nauk čini ljude tjelesno sigurnima, jer se pomoću njega uvjeravaju, da kakogod živjeli, ništa ne može škoditi spasenju izabranih, i da mogu dakle mirno, bez ikakvoga straha, počiniti i najteže zločine; odbačenima pak za njihovo spasenje ne bi od svega ništa koristilo, makar uistinu učinili sva djela svetih; da se prema istom nauku naučava da Bog, zbog svoje jasne i čiste volje, i bez ikakvog obzira na ikakav grijeh, ili razmišljanja (o njemu), predodređuje i stvara s tom nakanom veći dio svijeta na vječnu propast; da na isti način po kojemu je izabranje izvor i uzrok vjere te dobrih djela, a odbačenje je uzrok nevjere i bezbožnosti: da se brojna nevina dječica vjernika istrgnuta s prsiju njihovih majki nasilno bivaju strovaljena u pakao, do te mjere da njima niti krštenje, niti molitve Crkve učinjene kod njihova krštenja, ne mogu poslužiti."

I tolike druge slične besmislice veoma su brojne, koje reformirane crkve ne samo da ne priznaju (ne ispovijedaju), nego ih mrze čitavim srcem. I zbog toga Sinoda u Dordrechtu preklinje i traži, u ime Gospodnje, da svi oni koji bogoljubno zazivaju ime Spasitelja našega Isusa Krista, prosuđuju o vjeri i o nauku reformiranih crkava, ne prema klevetama pokupljenim ovdje i ondje, niti prema osobnim izjavama (riječima) nekih učitelja, kako starijih tako i novih, često navedenih u zloj vjeri, ili pak pokvarenih i izopačenih u drukčiji smisao, već samo na temelju javnih vjeroispovijedanja objavljenih u samim crkvama, i na temelju ovdje nazočnog tumačenja (objašnjenjem) pravovjernog nauka, potvrđenoga jednodušnim pristankom svih i svakog člana Sinode. Sinoda dalje ozbiljno opominje same klevetnike da uvide kakav će strahoviti sud Božji morati podnijeti oni koji pružaju lažno svjedočanstvo protiv tolikih crkava kao i protiv vjeroispovijedanja tolikih crkava, kao i oni koji uznemiruju savjesti slabih i djeluju na to da što više učine podozrivim društvo pravih vjernika.

Naposljetku, ova Sinoda potiče sve drugove u službi evanđelja Kristova, da se s poštovanjem i pobožnošću bave praćenjem ovog nauka u školama i u crkvama, da ga kako riječju tako i perom koriste na slavu imena Božjega, na svetost života, a na utjehu preplašenih srdaca, da također sa Svetim pismom prema analogiji vjere ne samo osjećaju i misle nego i govore. Napokon, da se susprežu od svih izreka i svakoga načina koji prelaze granice bjelodanog smisla Svetih pisama, a što bi moglo dati pravi povod bahatim i obijesnim sofistima da ozloglašuju i čak kleveću nauk reformiranih crkava. Sin Božji, Isus Krist, koji sjedi s desne Očeve i daje svoje darove ljudima, neka nas posveti u istini, a sve koji su zastranili privede k istini, začepi usta klevetnicima zdravog nauka, i dadne Duha mudrosti razlučivanja (razlikovanja) vjernim službenicima svoje Riječi, da svaka njihova riječ i pothvat teže za slavom Božjom i na izgradnju njegovih slušatelja. Amen.

_________________________

Iz vojvodstva Gelderlanda.

Martinus gregorii D., savjetnik vojvodstva Gelderlanda, i komitata Zutphena.

Henricus van Essen, savjetnik vojvodstva Gelderlanda i komitata Zutphena.

Iz Nizozemske.

Walravus de Brederode.

Hugo Muys van Holy.

Jacobus Boelius.

Gerardus de Nieuburch.

iz Zeelanda.

Symom Scotte, savjetnik i tajnik grada Middelburga.

Jacobus Campe, savjetnik zeelandskih staleža.

Iz pokrajine Utrecht.

Fredericus van Zuylen van Nyevelt.

Wilhelmus van Hardevelt.

Iz

Ernestus ab Aylva, savjetnik frizijskih staleža.

Ernestus ab Harinxma, prvi savjetnik u pokrajinskoj frizijskoj vijećnici.

Iz Transisalanije (Overijssela)

Henricus Hagen.

Iz grada Groningena, i Emslanda.

Hieronymus Isbrants, I.U.D.

Edvardus Jacobus Clant a Stedum.

I s presvijetlom i veoma uglednom gospodom izaslanicima – tajnicima, - Daniel Heinsius.